Cušpajz u Trešnji

Samo dvadeset dana nakon prve ovosezonske premijere, Pepeljuge, Gradsko kazalište Trešnja postavilo je i drugu, predstavu Anđeli imaju krila, zar ne?, obnovu kazališne uspješnice iz 2000. Time je friška ravnateljica i dugogodišnja glumica tog kazališta Višnja Babić preuzela od prethodnika loš trend gomilanja premijera, ujedno ravnateljski potpisavši i drugu predstavu daleko ispod Trešnjina prosjeka.

Poput Pepeljuge, predstava Anđeli imaju krila, zar ne? muku muči s načinom obraćanja ciljanoj publici (uz pitanje za koji je uzrast uopće rađena), no to je tek jedan od njezinih problema.

Tekst Lade Martinac Kralj pun je povijesnih pogrešaka i nelogičnosti, a sve u ulozi scenskog stvaranja životne priče Jamesa Lorda Pierponta, autora slavne „anđeoske himne“ Zvončići. U tom pokušaju spajanja biografije i anđeoskoga nadahnuća tekstopisac i skladatelj James Lord greškom je zamijenjen ocem, Johnom Pierpontom, pjesnikom, učiteljem i odvjetnikom čiji život pratimo na sceni. Osim te pogreške, u predstavi dolazi do brojnih vremenskih nelogičnosti. Tako odvjetnik John od klijenta, mafijaša s početka 20. stoljeća, na dar dobiva automobil chevrolet, nakon čega pogiba u Američkom građanskom ratu, koji traje do 1865. Uz to dodajmo da pravi autor pjesme, James Lord, umire 1893.

Promašena obnova nekadašnje uspješnice  / Snimio Damil Kalogjera

Skraćena scenska verzija u režiji Ladislava Vindakijevića (original iz 2000, nažalost, nismo gledali), nudi i brojne dramaturške nelogičnosti. Na početku jedan od članova anđeoskog orkestra, Angelo, zaključio je da anđeli ne mogu biti glazbeni virtuozi, jer njihova srca kucaju uvijek u istom ritmu. Iako vrlo zgodna, ta misao u potpunosti je nestala u tijeku predstave te nije bila poentirana emotivnim ljudskim srcima. Slično je i s anđeoskim zvoncem za dobro djelo, koje je trebalo kulminirati u pjesmi Zvončići, no „odzvonilo“ mu je već nakon prvog spominjanja. Zvončići su trebali biti i spoznajni trenutak u mučnom životu (pogrešnog) Pierponta, no oni su stigli na nebo ničim izazvani. Nakon prometne nesreće u spomenutom chevroletu, Johnov anđeo Anđelak, koji je bio za volanom, stiže na nebo s gotovom pjesmom. Pierpont „niti vozio, niti skladbu pisao“, rekli bi znalci.

Sve greške i nelogičnosti upućene uglavnom mladim i odraslim gledateljima glumci su iznijeli kao da se obraćaju djeci, što je dovelo do naglašena izvedbenog nesklada. Tena Jeić Gajski lomila se kao Anđelak između scenske zaigranosti, infantilnosti i lagane karikature, ni u jednom ne otišavši do kraja. Dirigenta anđeoskog orkestra Sanja Hrenar oblikovala je kroz prizmu ljutnje koja je bila plod same sebe, a ne scenskih događanja. Tvrtko Jurić unio je dašak šarma i pozitivne dječje razigranosti u Angela, a na njegovu tragu bili su i Toni Šestan kao Angelus te Marijana Mikulić kao Anđelica. U tom okruženju pomalo je stršala ozbiljnost Johna Pierponta, u izvedbi Krunoslava Klabučara, a nije bila ni dramaturški opravdana. Iako je Johnov život bio ispunjen izazovima, oni nisu utjecali na njegov scenski lik. Upravo stoga i sami Zvončići stigli su „tek“ kao anđeosko nadahnuće, a ne spoznajni čin. Od ostalih glumaca, Ivana Bakarić nije mogla napraviti previše od lika direktorice škole, dok je Hrvoje Barišić oblikovao mafijaša Klijenta u (odveć) prepoznatljivu izrazu. Uz profesionalne glumce, manje uloge imali su i Trešnjini učilištarci, koji su unijeli dašak mladenačke i dječje energije i svježine. Glazba Elvisa Stanića, u suradnji s Matijom Antolićem, bila je na tragu predstave – eklektičan spoj svega i svačega, od dječje glazbe do pjesama koje podsjećaju na domaće pop-hitove 1990-ih. Songove su odlikovali na mjestima promašeni stihovi poput: „dosta smijanja / ocjena, ponašanja“, a sve je zaokružila činjenica da su glumci otvarali usta na playback(!), čija se boja zvuka bitno razlikovala od one scenske (oblikovatelj tona Daniel Biffel).

Scenografija Ivana Duića i Ladislava Vindakijevića oblikovana od stuba zgodno je zamišljena kao veza između „gornjeg i donjeg doma“. Problem je bila promjena scene koja se odvijala u polumraku, uz scenske radnike koji su na nekoliko mjesta, kao u trenutku skidanja američke zastave, upućivali zamišljen pogled u publiku. Time su dodatno usmjeravali pozornost gledatelja na te crne, pardon, sive točke predstave. Danica Dedijer oblikovala je anđele s pokojim slojem bijele boje previše, koji je nekima od njih, između ostalih i Anđelku, dala pomalo groteskan izgled.

Zaključno, promašena obnova nekadašnje uspješnice Anđeli imaju krila, zar ne? potvrđuje da sadržajnim i dramaturškim pogreškama ne bi smjelo biti mjesta u predstavama koje se obraćaju vrlo zahtjevnoj publici te koje stvaraju buduće zaljubljenike u kazališni čin.